FRANJEVCI U ĐAKOVU

KRATKO O VIŠESTOLJETNOM DJELOVANJU FRANJEVACA U ĐAKOVU

Uvod

Grad Đakovo prvi se put spominje 1239. godine, u darovnici hrvatskoga kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi, i od tada počinje povijest biskupije u Đakovu. U pojedinim povijesnim razdobljima grad se spominje  pod imenima: DYACO, DIACO, DYACOW ….

Poznato je da su 1536. godine Turci zaposjeli Đakovo. Grad je ostao pod turskom opsadom gotovo 150 godina i to vrijeme se nazivao JAKOVA. U tom teškom vremenu srušene su gotovo sve katoličke crkve i izgrađene džamije. Također je razorena i katedrala koja se spominje još u 14. stoljeću.

Đakovo je oslobođeno 1687. godine. Poslije toga se na ruševinama prve gradila nova, skromnija katedrala i biskupski dom. Gradili su je biskupi Đuro Patačić (1703.-1716.) i Petar Bakić (1716.-1749.).

Današnju katedralu-baziliku, posvećenu sv. Petru i Pavlu, biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.) počeo je graditi 1866. godine. Gradnja je završena 1882. godine.

Povod za ovaj kratki napis kanonsko je utemeljenje Mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda bl. majke M. Terezije Scherer (2004. god.) u Đakovu pri samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa, kao i obilježavanje visoke obljetnice Franjevačkoga reda (1209.-2009.)  godine. 

Mnogim današnjim Đakovčanima gotovo je potpuno nepoznato da su  u  nešto više od sedam i pol stoljetnom  postojanju Đakova, gotovo četiri i pol stoljeća, od 1347. do 1806. godine, živjeli i djelovali franjevci, pripadnici crkvenoga reda koje je osnovao sv. Franjo Asiški (1182.-1226).

Ovi redci željeli bi biti tek mali spomen na one koji su ispred nas prošli zemljom čineći  dobro u zgodno i nezgodno vrijeme. Što je veći vremenski odmak od navedenoga povijesnog razdoblja, kod nadolazećih generacija mogućnost zaborava nezaobilazna je. 

 Bosanski franjevci u Đakovu

U srednjovjekovnomu biskupskom gradu Đakovu, tada sjedištu bosanskoga biskupa, biskup fra Peregrin Saksonac, s obzirom da je i sam bio franjevac, podigao je samostan franjevcima Bosanske vikarije, temeljem dopuštenja bule pape Klementa VI., od 21. 3. 1347. godine. Uz đakovački, sagrađen je i samostan u Stonu. To su bila prva dva franjevačka samostana izvan geopolitičkoga smještaja Bosne. Oba samostana trebala su poslužiti odmoru i liječenju bosanskih misionara, kao i za crkveno teološku izobrazbu obraćenih bosanskih krstjana. Osim toga đakovački samostan bio je predviđen i za  školovanje bosanskih misionara.¹

U drugoj polovici 14. stoljeća Bosanska vikarija nastavila je svoje širenje u Prekosavlju i Podunavlju, gdje su sagrađena još tri samostana: u Vrbici², Alšanu i Čereviću. Važno je napomenuti da nije riječ o današnjoj Vrbici nedaleko od Đakova, nego o mjestu na obali Save, sučelice Bosanskom Šamcu.

S papinskim dopuštenjima za osnivanje samostana izvan geopolitičkoga smještaja Bosne,  tijekom 15. stoljeća  Vikarija je uvelike umnožila broj svojih samostana,  a đakovački  samostan ne samo da je bio najstariji nego je i ugledom prednjačio drugima. U gesti Sv. Stolice za izdavanjem dopuštenja franjevcima o izgradnji novih samostanu, treba prepoznati podržavanje njihova tadašnjeg misionarskog djelovanja.

Misionarsko djelovanje franjevaca Bosanske vikarije potvrdio je papa Siksto II. 1473. godine, odobrivši im redovito pastoralno djelovanje na području između Save i Drave. Isto dopuštenje  potvrdio je i papa Julije II. izražavajući spremnost izricanja i  crkvenih kazni  svjetovnom kleru, bude li priječio vjernicima pastoralnu povezanost s franjevcima.3

Potrebe tadašnjega vremena bile su izazov franjevcima na povratak izvorima franjevačkoga života po strogom obdržavanju Pravila i napose zavjeta siromaštva, izvornoga prihvaćanjaevanđeoskih vrijednosti i življenja crkvenosti.

Đakovački samostan preživio je osmanlijsku okupaciju grada i bitku kod Mohača 1526. godine, a porušili su ga slavonski kalvini 1551. godine.4  Nakon toga, prvoga boravka, o franjevcima u Đakovu više nema vijesti.

U turskom razdoblju

Sredinom 16. stoljeća Slavoniju i Srijem zahvatio je val širenja kalvinizma, što je doprinijelo raspadu tadašnje hijerarhijske crkvene strukture i povlačenju svećenika zajedno s biskupom, iz krajeva osvojenih od Turaka.

Turska vlast, širenje islama i djelovanje kalvinskih propovjednika doprinijeli su i rasapu Ugarske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Iako krajem 16. stoljeća ta Provincija ima samo četiri samostana, franjevci ipak nisu iščezli u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj, jer su se na  to područje ponovno vratili članovi negdašnje  Bosanske  vikarije i boravili u Slavonskoj Požegi od 1538. do 1573. godine. Od 1581. godine osobito su značajni franjevački samostani u Našicama, Šarengradu i Velikoj. Šarengradski samostan ubrzo je napušten, a našički je samostan vodio brigu o katolicima iz Đakova.5

Utonulo je već u zaborav kako  je u tursko vrijeme u Đakovu boravila turska vlastela i kako je Đakovo bilo središte kadiluka. Smatra se da je u to vrijeme u gradu bilo oko 700 muslimana i nešto katolika koji su, kao kmetovi, bili opterećeni neizdrživim porezima. Kada su se 1607. godine pobunili protiv izvanrednoga harača, tada je bilo na kolac nabijeno oko 50 kršćana. Taj događaj starije osobe i danas znaju neuvjerljivo spomenuti, s obzirom da se izblijedjela sjećanja izriču bez nedovoljne povijesne utemeljenosti.

U tako teškim okolnostima franjevci su pod cijenu života vodili brigu o katolicima u Đakovu. Pastoralnu službu 1595. godine u Đakovu, Cerni i okolici obavljao je fra Luka Jurišić.6

U 17. stoljeću broj katolika je i dalje u Đakovu malen i žive samo u dvadeset kuća. Postojeća crkva sv. Lovre pretvorena je u džamiju, a malobrojni katolici pripadali su župi u Đakovačkim Selcima, koja je pripadala pastoralnom području našičkoga samostana.

Važno se prisjetiti izbijanja Bečkoga oslobodilačkog  rata 1683. godine za koji je  biskup Ogramić predočio caru Leopoldu I. plan oslobađanja Bosne, u kojemu je osobno bio spreman predvoditi oslobodilačku vojsku, da bi odmah 1684. godine u Beču poduzeo korake da mu

bude priznat naslov biskup bosanski ili đakovački, s ciljem da uzmogne u Đakovu uspostaviti sjedište biskupije.

Nakon oslobođenja grada (1678. god.) džamiju je dao pretvoriti u crkvu i počeo se baviti mišlju da u Đakovu osnuje kaptol, a oko sebe okupi manji broj svjetovnih svećenika.7

Osim toga tražio je u Rimu od Kongregacije za biskupe i redovnike pomoć svećenika barnabita. Molba mu je bila odbijena uz obrazloženje da već odavna na području njegove biskupije djeluju franjevci. Đakovo je odredio za svoju rezidenciju i u njemu se trajno nastanio 1692. godine.8 Njegov ovozemni život završio je nesretnim slučajem 1701. godine.

Biskup Ogramić u Đakovu je obnovio i župu, a za prvoga župnika imenovao je svjetovnoga svećenika Ivana Grličića. Novoutemeljenoj župi pripadali su samo katolici u naselju. Godine  1702. bilo ih je, u 106 domaćinstava, oko  600.

Župa u Đakovačkim Selcima živi i djeluje sve do 1710. godine i od tada se više na popisu,  tijekom 18. stoljeća, ne spominje10 jer se u biti dogodilo ujedinjenje župe u Selcima sa novoutemeljenom đakovačkom župom.

Ujedinjenje je izveo biskup Đuro Patačić, da bi tako ujedinjenu župu u prosincu 1710. predao na opsluživanje franjevcima Bosne Srebrene.

U mijenama  vremena

Mi Đuro Patačić … dajemo na znanje … da smo na temelju naše službe i poradi uvećanja Božjega kulta, vođeni veoma jakim razlozima, vidjevši apostolski rad braće franjevaca iz provincije Bosne Srebrene, koji su se blizu 200 godina neumorno znojili među bezbrojnim opasnostima, pod teškim turskim jarmom za spas duša te su u ovim područjima sami podržavali katoličku vjeru poput Atlanta 9 , dakle, mi smo dali, darovali i dajemo tim ocima u ovom našem gradu Đakovu u kojem su od starine imali slavni samostan ili manastir, nekadašnju tursku mošeju, a sada crkvu uređenu našim sredstvima i posvećenu Blaženoj Djevici Mariji bez grijeha začetoj zajedno sa susjednom kućom i mogućnošću izgradnje samostana u tvrđavi koja se nalazi unutar granica grada… U ovim krajevima je toliki manjak svjetovnog svećenstva da čak ne postoji nijedan prikladan župnik, niti se lako može očekivati u dogledno vrijeme, te smo dali i podvrgli, na temelju naše pastoralne službe, stalnu brigu duša ovom đakovačkom samostanu sam grad Đakovo sa susjednim selima Budrovci, Piškorevci, Selci, Gašinci i Zabrđe.

Darovnicu je potvrdila i Kongregacija za širenje vjere u Rimu 12. 5. 1711. godine.11

Osim što je biskup Patačić trajno predao franjevcima župnu crkvu Marijina Bezgrješnoga Začeća, izgradio im je i samostan 1711. godine. Gradnja je završena 1714. godine, a u  samostanu je  moglo stanovati 14 franjevaca. U novosagrađeni đakovački samostan preselili su se i  franjevci iz Kopanice, kamo su došli iz Modriče 1684. godine.

U njihovoj crkvi je biskup Patačić bio i pokopan 1716. godine.

U svojem radu i pastoralnim vizijama oslanjao se na franjevački sustav tadašnjih pastoralnih područja koja su bila u nadležnosti pojedinih samostana. Novom đakovačkom samostanu bila je povjerena pastoralna skrb za župe u Kopanici, Lukačevu Šamcu, a poslije i za župu u Vrpolju. Prema povjesničaru fra Emanuelu Hošku župa Lukačev Šamac danas se naziva Babina Greda. Izričito se spominje 1711. godine. Imala je župnu crkvu posvećenu sv. Petru i Pavlu i oratorije u Sitaru i Kruševici, dok prema saznanjima dr.  fra Andrije Zirduma župa Lukačev Šamac danas je Slavonski Šamac. Bilo kako bilo, ostaje za istražiti koliko je vjerojatno da je navedeni oratorij u Sitaru bio možda u današnjem Štitaru?!Nakon osnivanja Provincije sv. Ivana Kapistranskoga  1757. godine  đakovački je samostan preuzeo brigu i za vjernički život župe u Svilaju.

Na biskupskoj stolici biskupa Patačića zamijenio je biskup Petar Bakić (1716.-1749.) koji nije bio zadovoljan tako uređenom biskupijom niti franjevačkim pastoralnim radom, što je i očitovao nizom osporavajućih situacija.12                                                                                                                                          

Biskupa Bakića naslijedio je biskup Franjo Thausy (1749.-1751.) koji je, slično svojem prethodniku, bio u biti nezadovoljan što je biskupija brojala samo četiri župe, koje je želio imati potpuno u svojoj nadležnosti pa je poduzeo potrebne korake da se franjevcima dokinu njihova pastoralna zaduženja.13                

Nakon njegova kratkog dvogodišnjeg biskupskog službovanja, upravljanje bosansko-đakovačkom biskupijom preuzeo je biskup Antun Čolnić (1751.-1773.), osnivač četiriju novih župa, u Semeljcima, Piškorevcima, Trnavi i Punitovcima. U svojem dvadesetogodišnjem službovanju slijedio je Patačićev odnos prema franjevcima. Podupirao je djelovanje đakovačkih franjevaca što je napose došlo do izražaja ne samo u  izgradnji novoga samostana, obnovi i proširenju crkve, nego i priznanjem njihovih pastoralnih zasluga u Slavoniji i Srijemu. Biskup Čolnić nije koristio usluge đakovačkih franjevaca samo na pastoralnom planu, nego i u drugim područjima crkvenoga djelovanja, a franjevci su ga u znak zahvalnosti i poštovanja smatrali svojim dobrotvorom.

Naslijedit će ga biskup Matej Franjo Krtica (1773.-1805.) koji je, došavši u Đakovo, franjevce zatekao usredotočene na vođenje dviju bratovština: Marijina Bezgrješnog Začeća

i Pojasa sv. Franje.14