PORCIJUNKULA

  1. kolovoza:

 Blažena Djevica Marija Anđeoska – Gospa od Anđela

 

U Porcijunkuli je Franjo u poniznosti započeo, hrabro nastavio i sretno završio svoj duhovni hod. Franjo je tu kapelicu sam popravio rukama i tu, slušajući Evanđelje, jasno shvatio poziv kojim ga Gospodin zove.

Ovdje nije bilo odlučujuće viđenje Krista, nego Božja riječ, posredovana po Crkvi i Kristovom zastupniku.

To je Evanđelje „ bez komentara, kojemu se Franjo približio i iz njega pio kao iz izvora do kraja života. Tada je pred Franjom stavljen sav njegov život u jedan trenutak, u stil života koji očarava najprije njega, a poslije i mnoge druge: EVANĐELJE. Evanđelje je postalo njegov kruh svagdanji, djelo i istina. Njegov je život našao smisao, riječ, poruku i oblik.

Ono što će se od sada događati u njegovu životu bit će nastojanje i ostvarivanje života kao živog Evanđelja.

Kapelica je vjerojatno sagrađena oko godine 1000., godine a u Franjino vrijeme je bila napuštena i u jako lošem stanju. Kada se broj braće počeo povećavati, Franjo je zamolio benediktince da mu poklone tu kapelicu.

I dandanas, svake godine sjećamo se toga događaja. naime, braća iz Porcijunkule, predvođene gvardijanom, odlaze benediktincima noseći im košaru punu riba, a nakon kratke molitve i homilije, benediktinci franjevcima poklanjaju ulje, kao što se dogodilo u Franjino vrijeme i na što nas podsjećaju Franjini životopisci.

Porcijunkula s vremenom postaje crkva – majka cijeloga Reda. Oko nje se skupljaju braća. Iz nje Franjo šalje braću kao misionare mira po cijelom svijetu. U toj kapelici 1211. godine Franjo daje Klari franjevački habit. U Porcijunkuli Franjo 1216. godine od Isusa dobiva tzv. porcijunkulski oprost.

Porcijunkula je bila najdraže Franjino mjesto i znao je uvijek braći ponavljati: „ Pazite sinovi, da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li na jedna vrata istjerani, povratite se na druga, jer je ovo mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje. ( … ) Tko bude ovdje molio pobožnim srcem, primit će što god bude tražio.“ ( 1 Čel 106 ).

Siromašna i jednostavna unutrašnjost kapelice sjeća nas na skromne i radosne početke reda Manje braće.

U neposrednoj blizini nalazi se i kapelica Preminuća, mjesto gdje je na goloj zemlji

  1. listopada 1226. godine umro brat Franjo. Jedan pisac će reći da su te noći kada je umirao Franjo, mjesec i zvijezde po prvi puta vidjeli jednog čovjeka koji je umirao – sretan!

S desne strane bazilike nalazi se Kapela Ruža i mjesto gdje je obitavao Franjo, kao i ružičnjak u kojem rastu ruže bez trnja.

U ovoj kapelici svoj novi život u Kristu, posvetivši se Gospodinu, započela je i Klara. Tu je nastao i Drugi franjevački red – klarise!

U PORCIJUNKULI MILOST

POTPUNOGA OPROSTA

Jedne noći 1216. godine, dok je Franjo bio uronjen u molitvu i meditaciju u Porcijunkuli kod Asiza, iznenada je crkvicu obasjala jaka svjetlost, a Franjo je nad oltarom ugledao Krista, njemu s desne njegovu presvetu Majku, a okruživalo ih je mnoštvo anđela. Franjo se licem do zemlje poklonio svome Gospodinu bez riječi.

Upitali su ga što želi za spas duša. Franjo je spremno odgovorio:“ Presveti Oče, iako sam bijedan grešnik, molim te da svima onima koji se pokaju i ispovijede pa dođu posjetiti ovu crkvu, udijeliš potpuno oproštenje grijeha.“

„To što tražiš brate Franjo, velika je stvar.“ reče mu Gospodin, „ ali si ti dostojan i većih stvari, pa ćeš ih dobiti. Prihvaćam, tvoju molitvu, ali uz uvjet da zatražiš u moje ime taj oprost od moga Namjesnika na zemlji.“ I Franjo je odmah otišao papi Honoriju III., koji se tih dana nalazio u Peruđi i sa žarom mu ispričao viđenje koje je imao.

Papa ga je pažljivo saslušao i poslije nekih nedoumica dao je svoj pristanak. Zatim je rekao:

 „ Na koliko godina želiš ovaj oprost?“ Franjo je žustro odgovorio:“ Sveti Oče, ne tražim godine, nego duše.“ „Kako to, ne želiš nikakav dokument?“ A Franjo će:“Sveti Oče, meni je dosta vaša riječ! Ako je ovaj oprost Božje djelo, On će se pobrinuti da svoje djelo očituje. Meni ne treba nikakav dokument; taj papir neka bude Presveta Djevica Marija, Isusu bilježnik, a anđeli svjedoci.“

I nekoliko dna kasnije zajedno s biskupima Umbrije, kazao je kroz suze narodu okupljenom u Porcijunkuli: „ Braćo moja, želim vas sve povesti u raj!“ 

                                                                         (Usp. Diploma di Teobaldo,FF 3392.3397 )

FRANJO JE POSTAO MOLITVA

Tako izričito sveca definira Toma Čelanski. “Nije se samo činilo kao da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu. Tako je njegova duša od gorljivosti kipjela i bila izoštrena, posvema se rastopila i već je boravila u najvišim krajevima kraljevstva nebeskoga” (2 Čel 95, FI 682).

Franjo obuzet ekstatičkom molitvom usred stvorenog ili uronjen u kontemplaciju zanosom ljubavi pred raspelom najredovitija je i najistinskija slika. Žedan Boga, ljubitelj tišine tražio je samotna, skrovita, udaljenija mjesta; osobito je volio samotišta.

“Kad je čovjek Božji boravio sam i bio nesmetan, šumarke je ispunjao uzdisajima, zemlju je natapao suzama, šakom se udarao u prsa, a kad bi pronašao kakvo skrovitije mjesto, razgovarao bi sa svojim Gospodinom. Tu je odgovarao pred Sucem, tu se usrdno molio Ocu, tu je razgovarao s Prijateljem” (sv. Bonaventura, LM X 4, FI 1180).

Molitva je bila njegova utjeha, njegova obrana.

Mnogo puta su ga braća našla kako je uzdignut iznad zemlje ili je okružen svjetlom, ili pak licem prostrt prema zemlji, raširenih ruku u obliku križa, “niti je disanjem niti pokretima pokazivao da je živ” (2Čel 178, FI 764).

Drugi puta su ga vidjela kako je “obasjan nebeskim sjajem i raspaljen snagom nadnaravnog žara” (sv. Bon., LM IV. 4, FI 1070), kao da je već “okružen anđelima, postao građaninom nebeskih prebivališta” ( sv. Bon., LM X. 1, FI 1176).

Kolike je noći probdio moleći u šumama “dok je jasni mjesec putovao nebom”, preplavljen divnom slatkoćom, uzbuđenjem prepunim osjećaja, najsvečanijim oduševljenjem! Od mnogih njegovih molitava do nas je došlo tek nekoliko.

              Možda one više nego li drugi njegovi Spisi otkrivaju svetost: omogućuju prodore svjetlosti duše, izljeve ljubavi srca. I pokazuju njegovu duhovnost: način kako staje pred Boga, kako ga hvali, kako mu zahvaljuje, kako ga blagoslivlja.

I njegovu pobožnost: trojstvenu, teocentričnu, kristocentričnu, eshatološku, marijansku, biblijsku, liturgijsku.

Odabrah jedanaest njegovih molitava. Ima ih još; dovoljno je spomenuti: “Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?…” (Cvjetići, 3. razmišljanje o svetim ranama, FI 1915) –

Ili jedna druga:

“O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke.

Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike”

(Cvjetići, 3. razm. o sv. r., FI 1919).

Toliko su lijepe da sam ih htio spomenuti. Ali moj se posao ograničuje na molitve iz osobnih Spisa sv. Franje. Kolebajući se između manjkavog predstavljanja i suviše širokog raspravljanja, izostavio sam Službu Muke Gospodnje. To, naime, zahtijeva mnoge bilješke i tumačenja, što je mnogo više od želje da populariziramo ovu knjižicu. Kod rasporeda slijedim određeni vremenski slijed. Predstavljam ih uz jednostavno i razgovjetno tumačenje želeći da ono pomogne razumijevanju. Skromna usluga beskorisnog sluge.

Iz Drugog životopisa Tome Čelanskog

Poglavlje  128.:

Pčele

“Na jednoj gori je jednoć bila napravljena ćelijica u kojoj je Božji sluga četrdeset dana činio najstrožu pokoru. Pa kad je, pošto se navršilo određeno vrijeme, odanle otišao, ćelijica je ostala bez stanovnika. Ondje je ostala zemljana posuda iz koje je svetac običavao piti. A kad su jedanput došli ljudi iz poštovanja prema svecu, nađoše posudicu punu pčela. U samoj su posudi načinile medeno saće hoteći, bez sumnje, time označiti slast kontemplacije, koju je ondje uživao svetac Božji” (2 Čel br 169, FI).

Volim tu zgodu čitati kao prispodobu: posudica je naše srce (shvaćeno biblijski), pčele su Franjine molitve. Napravimo i mi u sebi medeno saće kako bismo kušali slatkoću kontemplacije kojom je on bio ispunjen.